Spasio sam Pomeransku prije nešto više od četiri mjeseca, a cijeli moj život se okreće oko nje. Ja sam, po definiciji, luda pas mama.
Kad sam stavio zahtjev za Sammy, svi su to ispitivali. "Imate 23 godine i žive u New Yorku, zašto biste htjeli takvu odgovornost?" I "Nikad nećete moći putovati", ili moj osobni omiljeni "Nije to pravi psu."
Pa, priznajem da sam Sammy apsolutno promijenio život - bolje. Prije no što sam potpisala i usvojila dokumente i prvi put sam sreo Sammyja, već sam bio malo lud. Opsjedao sam nad svim pojedinostima - stvarajući kuću prilagođenu pasu, kupujući sve poslastice i hranu koju je njezina udomiteljica rekla kako joj se sviđa, pozivajući najbližu veterinara i dajući joj prvi sastanak.
Nakon intervjua, kućne provjere i referentnih pregleda, došla sam do spoznaje da će Sammy biti moj, i odmah sam počeo plakati. Noć prije nego što sam je upoznala, također sam počela plakati dok sam joj pisala otvoreno pismo. I dok sam čekao na pločniku na Donjem Manhattanu s sandukom koji je nosio svog novog psa, čekajući moj Uber, nisam mogao zaustaviti suze. Poslovna žena koja je krenula na ručak prestala me pitati jesam li dobro, i rekla sam joj kroz suze da sam upravo usvojio moj novi najbolji prijatelj. Rekla je neke dobre riječi kao odgovor, ali to je vjerojatno bio prvi slučaj da sam shvatio kako je to biti luda pas mama.
Prošli su tjedni, a Sammy i ja smo se držali kao da su naši životi ovisili o tome. Postali smo privrženi. Ljudi su me pitali koliko sam imala, i bili su šokirani čuti da je to samo nekoliko mjeseci. Kad se prepala, skrila se iza moje noge ili me skočila u svoje ruke. Nisam išao nigdje bez nje. Otkazao sam planove da ostanem i priviknem se na kauč. Bio sam potpuno i potpuno opsjednut tom malom kuglom ljubavi.
Kad ljudi vide fotografije koje sam imala s Sammyjem na praznicima ili priče koje im pričam o njoj, oni me gledaju kao da sam se potpuno izgubio. Smiju se i kažu da sam o njoj razgovarao kao da je moja dijete. Ja nikad ne bih usporedio ništa s emocionalnim i nevjerojatnim iskustvom porođaja, i mogu se samo nadati da ću jednog dana moći doživjeti taj čudo. No, za sada živeći sami i biti odgovorni za još jedno biće, Sammy je na neki način poput mog djeteta. Sada joj ne mogu proglasiti porezne obrasce ili je odvesti na "Uzmi svoju kćer na radni dan", ali moj je zadatak svakodnevno održavati zdravu i sretnu, a ja se ponositi tim odgovornošću.Imati Sammy u mom životu nije previše mijenjala svoje svakodnevne aktivnosti previše, osim što mi je 100% sretnija. Pomogla mi je sa svojom anksioznosti i dala mi je ljubav koju trebam napraviti kroz teške dane. Sve što radim, poduzimam dodatni korak kako bih pronašao način da dopustim mojem djetetu da dođe sa mnom. U toplijim mjesecima idemo u kafiće i sretne sate koji imaju sjedenje na otvorenom tako da Sammy može doći sa mnom i sklupčati se pod nogama. Vikendom, Sammy skače u njen prijevoznik i skoči na podzemnoj željeznici sa mnom da s prijateljima u parku imaju piknike. Vodimo vlakove da idu pješačiti ili izlaziti na Long Island kako bi prošetali plažama. U kolovozu ćemo zajedno odvesti prvi let. Planiramo izlete oko hotela i zrakoplovnih hotela. Ja prilično radim sve što sam učinio prije, samo s četveronožnim prijateljem uz moju stranu.Ne vjerujem da svaki vlasnik psa mora ići toliko daleko koliko i ja. Zapravo, s punim srcem priznajem da lagano idem previše - daleko ponekad kad se radi o mom psu. Mislim, nije trebalo imati fotografski foto St. Patrick's Day za Sammyjev Instagram. Nismo trebali ići na pseći lov na jahanje u kući prijatelja, zajedno s domaćim psa poslastica. I da, uvijek se odnose na moj pas i ja kao "mi", jer to je ono što jesmo. Dvije pupoljke. Partneri u zločinu. A ta luda iskustva sigurno kao pakao čine život puno zabavnijim za nas.Priznajem, ponekad kao luda pas mama ima svoje padove. Jedne noći, kada sam Sammyu dao njezin omiljeni trbuh, pronašao sam trunku na trbuhu. Imala je samo dvije godine, pa je trebalo reći, u panici sam. Odmah sam dogovorio sastanak s veterinarkom sljedećeg dana. Nakon što smo sjedili u čekaonici za ono što se zauvijek osjeća, konačno smo otišli razgovarati s veterinarkom. Stavio je prste na čekanje i upitao: "O čemu ti to govoriš?" Klimnuo sam glavom u strahu, oslanjajući se na najgore.
"Da, to je trbuh".
Gotovo sam se stisnuo od smijeha. Moja oslabjela briga za više od 24 sata bila je zbog trbušnog gumba (ili u izrazima veterinarskih veterina, pupčane kile). Veterinar me nije ni naplatio za imenovanje, i siguran sam da je onaj dan ispričao priču o ludi pas mama i pizdunski trbuh na stolu za večeru.
Općenito, nisam uvrijeđen kada me ljudi zazivaju. Volim svog psa i učinit ću sve da bih je držala na sigurnom i sretnom. U mom umu to nije ludo, to je samo dobar vlasnik.
Sigurna sam da ste pitali Sammy, rekla bi da je posve u redu s njom.
30. siječnja započeo je kao subota u Kaliforniji kao i svaki drugi. Oko 10 sati ujutro, moji prijatelji Sarah, Josip i ja smo krenuli u Canyon Runyon, prilično laganom stazom dok se pješačenje u Los Angelesu puni pasa i viđenja poznate osobe, kako bi se prošetao vlastitim tempom i uživao u Kaliforniji od 80 stupnjeva zima. Nakon
